U staroj kući u mraku ležaše čovjek i dumaše o svojim problemima. Ispijen bijaše rastrgnut glađu, ali i spoznajom šta je postao. Kao na filmu prođe mu kroz glavu. Opet osjeti žeđ, oči mu zasvijetliše, trgnu ruku koja bi svezana debelim lancima za krevet.
-Sine, sine, jesi u kući?-dozivaše ga majka koja stajaše ispred ulaznih vrata. Osjeti njen miris, iskezi se, ali ne pusti ni glasa. Ona pak majčinskom intuicijom osjeti da je on tu, a on da je pogriješio jer nije zaključao vrata. Kad uđe i viđe ga prenerazi se
-Pa ti Mirko ništa ne jedeš! Znala sam ja zato sam i ponjela malo supice i pite, da prdzalogajiš. Vidi ga, šta će ti ovi lanci u krevetu?-
Pogled mu je bio fokusiran na njen vrat. Njene riječi nije čuo, osjećao je samo njenu krv i svoju koja ključa.
-Ne prilazi mi. Nisam dobro. Odlazi.-
-Zar se tako sa majkom razgovara? Ne idem dok bar supu ne pojedeš. Eno ga i komšija Mile se razbolio. Čim otopli krene gripa.-
Pogleda gu u oči i viđe da su krvave. Garant ima temperaturu. Krenu do komode pored kreveta po toplomjer i brufen. On je zgrabi za ruku i povuče k sebi. Savjest se još borila sa žeđu, ali miris krvi je bila jača, brz ugriz i usta mu obli krv koja mu život znači i krv koja joj smrt znači, krv rođene majke.
Nema komentara:
Objavi komentar